3.000 UČESNIKA PRVOMAJSKIH PROTESTA METALACA U ZENICI 140 GODINA BORBE ZA RADNIČKA PRAVA – SPASIMO ŽELJEZARU ZENICA, RADNA MJESTA I TEMELJ NAŠE INDUSTRIJE !

Kao što je i najavljeno Odlukom Upravnog odbora sindikata metalaca Federacije Bosne i Hercegovine održani su prvomajski protesti s ciljem podrške radnicima Nove Željezare Zenica i opstojnosti radnih mjesta, kao i skretanje pažnje na izuzetno težak položaj metalskih radnika, radnike realnog sektora.

U ovom veličanstvenom skupu sa oko 3.000 ljudi učestvovali su predstavnici svih 37 sindikalnih organizacija Sindikata metalaca, radnika Nove Željezare Zenica, predstavnika granskih sindikata, drugih sindikalnih organizacija i udruženja, građana Zenice.

Skup je krenuo sa Kamberovića polja, ispred tržnog centra pa do prostorija sindikata Nove Željezare Zenica gdje je, nakon intoniranja himne Bosne i Hercegovine upriličen prigodan program.

Voditelj programa Lejla Čaušević Sućeska iskazala je iskrenu zahvalnost svima koji su došli iz drugih gradova (Bosanska Krupa, Gradačac, Bugojno, Novi Travnik, Konjic, Goražde, Sarajevo, Tešanj, Maglaj, Usora…) da podrže radnike Željezare i članove njihovih porodica, te se ukratko osvrnula na hisorijat borbe za radnička prava…

Nema danas nijednog grada u našoj zemlji gdje se treba obilježiti ovaj dan prije nego ovdje, u Zenici, u srcu Bosne i Hercegovine. Ovdje, uz radnike firme koja je od 1892. godine othranila stotine hiljada radnika i njihovih porodica. Još uvijek se u Zenici nije rodilo dijete koje, direktno ili indirektno, nije nahranjeno željezarskim hljebom. A, ako ćemo biti iskreni, onda je malo takve djece i u ostatku naše zemlje. Zato smo danas, na Međunarodni praznik rada ovdje, uz radnike i sa radnicima Željezare. Raditi u Željezari nikada nije bilo lako niti bezopasno. Oduvijek su se radnici borili za bolja i sigurnija radna mjesta, i za to da fabrika radi i preživi svjetke ratove, agresiju, mutne privatizacije, prodaje,…

U štrajku koji je 01. maja 1906. godine održan širom Bosne i Hercegovine, prilikom obračna sa policijom ubijen je radnik Pero Butina. Bio je rodom iz Livna, zaposlen u Željezari Zenica. Poginuo je kada je žandarmerija na radnike zapucala bojevom municijom. U ovom štrajku su se radnici Zenice, na poziv Glavnog radničkog saveza, solidarisali s radnicima Sarajeva, Travnika, Mostara, Zavidovića, Vareša i drugih gradova i mjesta u Bosni i Hercegovini. Tada su radnici bili jedinstveni i zato smo i danas ovdje. Bez Željezare nema industrije, bez industrije nema države Bosne i Hercegovine.

Iako je ovaj štrajk radnika 1906. ugušen u krvi, bio je to jedan od najvećih udaraca kojeg je radnička klasa zadala tadašnjim vlastima prije Prvog svjetskog rata. Vlast je bila prisiljena dati radnicima pravo radnicima na sindikalno, a nešto kasnije i na političko organizovanje. Kao rezultat štrajka, povećane su i radničke nadnice i uvedeno je devetočasovno radno vrijeme, čime je omogućeno slobodnije i organizovanije djelovanje radničkog pokreta.

Danas se ovih hrabrih ljudi, radnika i sindikalaca, na čijim temeljima dalje gradimo radnička prava, moramo sjetiti sa punim poštovanjem.

U metalskoj je industriji do 1992. radilo oko 225 000 radnika, a 98% radnika bili su članovi sindikata. Izbijanjem i tokom agresije na BiH 1992-1995 godine, metalci se u najvećem broju uključuju u Armiju RBiH i odbranu zemlje. Mnoge fabrike su u ratu porušene, privreda je uništena. Jedan broj metalaca nastavlja raditi i tokom rata, u proizvodnji oružja i oruđa za odbranu države. Ponovo se javila ideja za obnovu radničke organizacije, jer se i tada mislilo na budućnost. Za nekoliko mjeseci metalci su uspjeli organizovati više sindikalnih organizacija u preduzećima koja su tada radila isključivo za potrebe odbrane zemlje.

U konačnici, 15. novembra 1994. godine održana je prva sjednica Odbora Sindikata metalaca BiH, kojoj su prisustvovali i neki članovi izvan opkoljenog Sarajeva prolaskom kroz čuveni tunel spasa. Nakon ove sjednice Sindikat metalaca BiH širi se veoma brzo. Formirane su mnoge organizacije u Sarajevu, ali i izvan njega, posebno u regijama Tuzla, Zenica i Mostar.

U septembru 1997. godine održan je Prvi poslijeratni kongres Sindikata metalaca Bosne i Hercegovine. Na ovom Kongresu zvanično je ustanovljen 15. novembar kao Dan metalaca. Danas Sindikat metalaca zastupa više od 14.000 radnika u 37 firmi, što je oko 60% od ukupnog broja radnika u ovoj grani u Federaciji Bosne i Hercegovine. Jedini ima svojstvo reprezentativnog sindikata za područje proizvodnje i prerade metala i srodnih djelatnosti. Jedan smo od osnivača SSSBiH. Član je Europske i Svjetske asocijacije industrijskih sindikata-Industriall, kao i Euroazijske metalske federacije (IEMF).

Nakon višemjesečnih pregovora, Sindikat metalaca FBiH je sa Udruženjem poslodavaca FBiH u julu 2025. godine zaključio novi Granski kolektivni ugovor, kojim je najniža satnica povećana za skoro 40% i kojim su definisana sva ostala materijalna i druga prava radnika – dodaci za noćni rad, prekovremeni rad, rad u dane praznika i sedmičnog odmora, dodadak za minuli rad i uslove rada, topli obrok, prevoz, regres, uvećanje minimalnog godišnjeg odmora, odmori i odsustva do sedam dana, novčane pomoći, otpremnine za penziju, uslovi za rad sindikata i druga prava. Time je skoro 30 hiljada metalskih radnika zaštićeno od samovolje loših poslodavaca, kojima je radnik obični trošak. Ovaj kolektivni ugovor je na snazi do 14. augusta 2026. godine, a prije njegovog isteka Sindikat metalaca će ponovo tražiti povećanje plate u skladu sa rastom troškova života.

U proteklih 21 godinu radnici Željezare su proizveli više od 16 miliona tona čelika, država i budžeti svih nivoa su od njihovog rada dobili stotine miliona maraka javnih prihoda, poreza i doprinosa. Boreći se sa najvećim svjetskim kapitalistom, Sindikat Željezare je od 2004. godine 14 puta izborio povećanje plata – nijedno povećanje nije dobijeno bez štrajka ili najave štrajka. I pored toga, plate radnika nisu na nivou koji radnici zaslužuju.

Podršku radnicima željezare pismenim putem pružili su:

Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, Sindikat srednjeg i visokog obrazovanja, nauke i kulture BiH, Sindikat šumarstva, prerade drveta i papira BiH, Sindikat hemije i nemetala u FBiH, Sindikat elektroenergetskih radnika u FBiH Sindikat tekstila, kože, obuće i gume BiH, Željeznice i Sindikat željeznica FBiH Samostalni sindikat u BHRT, Stranka penzionera/umirovljenika BiH, Samostalni sindikat saobraćajno transportne djelatnosti željeznica RS, te dva bivša predsjednika Sindikata metalaca Federacije Bosne i Hercegovine Ismet Bajramović i Bajro Melez.

Skupu su se obratili Kenan Mujkanović, potpredsjednik SM FBiH i predsjednik ZE-DO Kantona SM FBiH, Almir Salihović, predsjednik SM FBiH i Rašid Fetić, predsjednik Sindikata Nove Željezare Zenica.

PRVOMAJSKI PROGLAS

Maj 2026. godine

Danas u Zenici Prazniku rada vraćamo njegovo izvorno značenje.

S ovog mjesta poručujemo da radnička solidarnost nije umrla, da je sindikalizam itekako živ.

Sigurni smo da će naša poruka otići daleko i probuditi novu nadu svim radnicima u ovoj zemlji, nadu u pravdu i bolje sutra. Često slušamo velike riječi i zapaljive govore. Ali naša djela govore i govoriće više od hiljadu riječi. Ovo nije kraj naše borbe, ovo je kulminacija. Mi nismo ničiji, ni politike ni gazda. Mi smo sindikat radnika, samo smo njima lojalni i bićemo uvijek, bez obzira na sva podmetanja.

Ovdje smo da podržimo radnike i sindikat Nove Željezare Zenica, ali i sve metalce i ostale radnike u njihovoj borbi za život, za dostojanstvo, za nadu, za pravdu, za ostanak u ovoj zemlji. Njihova borba je naša borba, uz njih smo do kraja, bez obzira na sve izazove i pritiske.

Željezarci su u poslijeratnim godinama, u najtežim uslovima crne metalurgije, proizveli više od 16 miliona tona čelika. Nema kuće, zgrade, tvornice, bolnice, škole, državne ustanove, objekta infrastrukture, u državi i regionu, a da u njega nije ugrađena barem kila zeničkog čelika. A u taj čelik ovi su ljudi ugradili dio sebe i svojih života. Sedam radnika željezare je od 2007. godine izgubilo život na radu. Stotine su postali invalidi i oboljeli od teških bolesti zbog uslova rada. Sve što su dobili zauzvrat je radnička crkavica koja se zove plata. Zato nikad i nikome nećemo dozvoliti da željezaru i njene radnike svodi na nivo komunalnog problema i izvora zagađenja u Zenici, niti da im se obraća osim s dužnim poštovanjem. U zabludi su svi oni koji misle da se može živjeti samo od tržnih centara ili da se budžeti pune sami od sebe.

U situaciji kad je integralna proizvodnja čelika odlukom vlasnika zaustavljena, bez namjere ponovnog pokretanja, u potpunosti podržavamo plan za preuzimanje udjela u zeničkoj Željezari od strane Energoinvesta, s ciljem pokretanja integralne proizvodnje i stvaranja svih potrebnih uslova da ovaj sistem samoodrživo posluje.

Kao takav, može i biće pokretač reindustrijalizacije čitave Federacije BiH, uz podršku svih drugih subjekata koji razumiju da je ovo patriotski projekat broj jedan u državi i koji će ga sigurno podržati.

Danas također moramo skrenuti pažnju i na položaj ostalih radnika u metalskom i realnom sektoru općenito. Rast cijena jede realne zarade radnika, koji sa sadašnjim platama imaju sve manju kupovnu moć. U zadnje četiri godine je četveročlana radnička porodica, u kojoj jedan član radi i prima prosječnu platu u Federaciji, ostvarila „minus“ od preko 70.000 KM! Radnici preživljavaju tako što se krpe kratkoročnim kreditima ili pozajmicama, ili rade još jedan ili dva posla u vrijeme kad bi se trebali odmarati od teškog rada. Ovakvo stanje je neodrživo.

S druge strane, poslodavci u Federaciji BiH su u 2025. godini imali ukupne prihode od skoro 80 milijardi KM, za 7% više nego 2024. godine, a profit od 6,2 milijarde, za 8,5% veći nego 2024 godine. Sjetimo se sada njihove kuknjave sa početka prošle godine, da će povećanjem minimalne plate sve propasti i da ćemo izgubiti 50 ili 100.000 radnih mjesta. Plate radnika moraju rasti, najniža plata mora biti značajno povećana, radnici moraju imati kolektivne ugovore i definisana sva prava – to više nije pitanje dobre volje nego društvenog opstanka!

Na kraju, ne treba nam lažna podrška u vidu političkih prepucavanja, ne treba nam ni naknadna pamet. Ako neko misli da su ovi radnici blesavi i da ne vide kako se njihova muka koristi za ubiranje jeftinih političkih poena, taj se grdno vara.

Gašenje proizvodnje čelika i Željezare Zenica i gubitak hiljada radnih mjesta za nas nisu i nikada neće biti opcija, to svima mora biti jasno! Hoćemo da radimo, da gradimo, da od svog rada živimo, a ne da budemo na teretu socijalnim fondovima i državi. Metalski sektor, elektroenergetski sektor, plinski sektor, građevinski sektor, transportni sektor, uslužni sektor, a onda i budžeti – sve je na kocki.

Ne igrajte se sa sudbinama ovih ljudi i budućih generacija.

Ovo danas nije kraj borbe, ovo je tek početak.

Mi nećemo u stečaj, SRETAN 1. MAJ!

ZAHTJEVI

U što kraćem periodu moraju biti provedene aktivnosti najavljene od strane Vlade Federacije i FMERI u smislu preuzimanja vlasništva u Novoj Željezari Zenica i ponovnog pokretanja integralne proizvodnje, što je od presudnog značaja za radna mjesta i čitav privredni lanac u kojem rade desetine hiljada ljudi!
Zahtijevamo punu primjenu Granskog kolektivnog ugovora na sve poslodavce u grani metalske industrije bez obzira na vlasničku strukturu. Ujedno pozivamo Udruženje poslodavaca Federacije BiH na početak pregovora o novom kolektivnom ugovoru i povećanje najniže cijene rada shodno rastu troškova života!
Tražimo donošenje novog Zakona o radu po mjeri radnika koji će radniku vratiti sigurnost radnog mjesta i ljudsko dostojanstvo, a ne nastaviti tjerati radnike u inostranstvo. Samo tako će iskazati poštovanje i interes prema radničkoj populaciji.
Zahtijevamo hitne, konkretne i provodive mjere kontrole cijena životnih namirnica kako bi se obuzdalo divljanje cijena usljed inflacije koja jede realne plate radnika, uz drastično kažnjavanje prekršilaca istih!
S obzirom na jako teške i po zdravlje i život svakodnevno opasne poslove metalskog radnika apelujemo na poboljšanje statusa radnika realnog sektora kroz donošenje zakonskih rješenja koja bi za efekat imala bolje penzije radnika realnog sektora.