Obaveze poslodavca u kontekstu obrade ličnih podataka pribavljenih putem videonadzora regulisane su članom 21a. Zakona o zaštiti ličnih podataka (Službeni glasnik BIH broj 49/06, 76/11, 89/11) – u daljem tekstu: ZZLP, zatim Zakonom o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine (Službene novine Federacije BiH, br. 78/08 i 67/13), te Uredbom o poslovima tehničke zaštite u pogledu upotrebe alarmnih sistema, videonadzora ili drugih tehničkih sredstava i opreme te poslove intervencije u slučaju aktiviranja alarmnog sistema (Službene novine Federacije BiH, broj 72/15).
Članom 21a. Zakona o zaštiti ličnih podataka (Službeni glasnik BiH, broj: 49/06, 76/11 i 89/11) propisano je da snimci pohranjeni putem videonadzora na određenom prostoru na osnovu kojih se može identificirati nosilac podataka, predstavljaju zbirku ličnih podataka.
Na osnovu člana 21a. ZZLP, poslodavac kao kontrolor koji vrši videonadzor dužan je:
– donijeti odluku koja će sadržavati pravila obrade s ciljem poštivanja prava na zaštitu privatnosti i ličnog života nosioca podataka, ako videonadzor nije propisan zakonom ; i
– na vidnom mjestu istaći obavještenje o vršenju videonadzora kao i kontakt putem kojeg se mogu dobiti pojedinosti o videonadzoru.
Potrebno je voditi računa da kamere budu postavljene na način da ne snimaju radnika direktno i čitavo radno vrijeme.
U odluci će se definisati svrha obrade: npr. zaštita na radu – utvrđivanje činjenica u slučaju eventualne povrede na radu, zaštita imovine (mašina i opreme), prevencija krađe i otkrivanje počinilaca i sl.
Prema važećim propisima, uspostavu videonadzora potrebno je prijaviti Agenciji za zaštitu ličnih podataka BIH i to prije puštanja u rad videonadzora. Ova obaveza se zasniva na odredbi člana 14. ZZLP, kojim je u stavu 2. propisano da su kontrolori zbirki ličnih podataka dužni, prije uspostavljanja zbirke ličnih podataka koje se vode potpuno ili djelimično automatski, dostaviti Agenciji zahtjev o namjeravanom uspostavljanju zbirke ličnih podataka zajedno s podacima iz člana 13. zakona, prije preduzimanja bilo kakvih aktivnosti na obradi.
Nakon uspostave zbirke ličnih podataka, kontrolor Agenciji dostavlja podatke iz evidencije iz člana 13. zakona, koja ih objedinjava u Glavni registar. Snimci pohranjeni putem videonadzora na određenom prostoru na osnovu kojih se može identificirati nosilac podataka predstavljaju zbirku ličnih podataka, shodno članu 21. stav 1. ZZLP.
U skladu sa članom 13. ZZLP, kontrolor zbirke ličnih podataka za svaku zbirku ličnih podataka uspostavlja i vodi evidenciju koja sadrži osnovne informacije o zbirci, a naročito:
a) naziv zbirke;
b) ime, prezime i adresu kontrolora podataka i obrađivača podataka, stvarno mjesto obrade podataka (uključujući i tehničku obradu), kao i ostale aktivnosti obrađivača podataka u vezi s obradom ličnih podataka;
c) svrhu obrade podataka;
d) zakonsku osnova za obradu;
e) vrstu podataka koji se obrađuju;
f) kategorije nosilaca podataka;
g) izvor podataka i način prikupljanja;
h) vrstu prenesenih podataka, primaoce tih podataka i zakonski osnov za prijenos;
i) rokove za brisanje određenih vrsta podataka;
j) prijenos podataka iz inozemstva, odnosno iznošenje podataka iz Bosne i Hercegovine s naznakom države, odnosno međunarodne organizacije i inostranog korisnika ličnih podataka, svrhu za to unošenje, odnosno iznošenje propisano međunarodnim ugovorom, zakonom ili drugim propisom, odnosno pisanim pristankom lica na koje se podaci odnose;
k) naznaku preduzetih mjera zaštite ličnih podataka.
U skladu sa članom 7. tačka 8) Uredbe o poslovima tehničke zaštite koji se odnose na upotrebu alarmnih sistema, videonadzora ili drugih tehničkih sredstava i opreme te poslove intervencije u slučaju aktiviranja alarmnog sistema (Službene novine Federacije BiH, broj 72/15), videonadzor predstavlja sistem tehničke zaštite čija je osnovna funkcija registrovanje, otkrivanje i pohranjivanje kretanja unutar štićenog objekta, a u svrhu odvraćanja i otežavanja izvršenja krađe, provale, razbojništva i dr., kako bi se olakšala identifikacija i pronalazak izvršilaca tih djela putem videozapisa.
Kada je u pitanju radnopravni aspekt, članom 21. Zakona o vijeću zaposlenika (Službene novine Federacije BiH, broj 38/04) propisano je da poslodavac obavezan da o pitanjima koja su od interesa za ekonomski i socijalni položaj zaposlenika informiše vijeće zaposlenika, konsultuje se i pribavlja prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika.
U slučaju da kod poslodavca nije formirano vijeće zaposlenika, sindikat ima obaveze i ovlaštenja vijeća zaposlenika.
Članom 26. Zakona o vijeću zaposlenika propisano je da poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, donijeti odluku o, između ostalog, prikupljanju, obrađivanju, korištenju i dostavljanju podataka trećim licima o zaposleniku.
Ako se vijeće zaposlenika u roku od 10 dana od dana tražene saglasnosti pisano ne izjasni o davanju saglasnosti, smatra se da je saglasno sa odlukom poslodavca, a ako vijeće zaposlenika uskrati saglasnost, rješavanje spora povjerava se arbitraži.
Odluka o uspostavi sistema videonadzora, kao odluka od značaja za radnike, ne može biti donesena bez prethodnih konsultacija sa vijećem zaposlenika odnosno sindikatom.
Opravdanim razlozima za uvođenje videonadzora mogu se smatrati poboljšanje stepena sigurnosti na radu, prevencija krađe (ili otkrivanja počinilaca), spriječavanje različitih vidova namjernog nanošenja štete poslodavcu, njegovoj imovini i sl.
Nesporna je činjenica da radnici ovakav vid kontrole doživljavaju kao veliku neprijatnost, narušavanje privatnosti, digniteta i dostojanstva, pa bi kod uvođenja videonadzora poslodavac morao biti veoma obazriv.
U tom smislu se postavlja opravdano pitanje ravnoteže između razloga za uvođenje videonadzora i narušavanja privatnosti, dostojanstva i duševnog mira radnika, ali i mogućih zloupotreba.
Treba naglasiti da je članom 4. Zakona o zabrani diskriminacije BiH (Službeni list BiH broj 59/09, 66/16) definisano da je uznemiravanje vid diskriminacije … “koja ima za svrhu ili čiji je efekat povreda dostojanstva lica i stvaranje zastrašujućeg, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog ambijenta.”
Imajući u vidu citiranu normu, mišljenja sam da bi videonadzor, ako bi se koristio u svrhu dodatnog (pretjeranog) nadzora nad radom i ponašanjem radnika, odnosno izvršenjem radnih obaveza – npr. koliko vremena radnici provode na pauzi, koliko vremena provode u međusobnom razgovoru tokom rada, koliko puta odu u toalet, šta radi i kuda se kreće sindikalni povjerenik i sl. – predstavljao primjer zloupotrebe videonadzora, čiji bi efekat bilo stvaranje zastrašujućeg, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog ambijenta.
Isti efekat bi imalo i uvođenje videonadzora u garderobama i drugim sličnim prostorijama (wc, kupatilo, i sl.). Također, zaštita zdravlja radnika koji rade u opasnom prostoru ne može biti izgovor da se videonadzor uspostavi i u drugim prostorima u kojima nema tih opasnosti. Smatram da nije opravdano videonadzorom pratiti izvršenje radnih obaveza, npr. izvršenje norme, jer se i ta aktivnost može organizovati na drugi način koji radnika neće izložiti nelagodi da cijelo radno vrijeme bude izložen “oku” kamere.
Zaključno, videonadzor može biti fokusiran prvenstveno na radni proces i specifične radne prostore, a ne isključivo na radnike.
U protivnom, može se govoriti o postojanju elemenata zloupotrebe videonadzora s ciljem pretjerane i neopravdane kontrole radnika, što nije dopušten osnov za uspostavu sistema videonadzora.
Kenan Mujkanović, dipl. pravnik